</head> <body>

I dive into the future
but I'm blinded by the sun.
I'm reborn in every moment , so who knows what I'll become.

entries about my playlist




14.03.2017.

Da te nađem ružo svih vjetrova..

Ne razumiju ljudi kad kažem da sam prazna iznutra. Udare kontru i pitaju: " A što ne ispoljiš to što osjećaš?". To pitanje boli. Svi imate nekog da vam mrsi kosu. Svi vi imate nekog da vas iz poštovanja poljubi u čelo. Svi vi imate nekog da se svojim nosem igra s vašim. Svi vi imate nekog da vas hvata za obraze kada se naljutite ili vas uštine kad ste mu/joj slatki. Svi vi imate nekog da vas poljubi neočekivano. Svi vi imate nekog da vas toplo zagrli. Svi vi imate nekog nježno, ali i pomalo snažno da vas drži za ruku dok koračate prema svijetu. Svi vi imate nekog. A ja imam iluziju. Iluziju u svojoj sopstvenoj glavi da sam vrijedna nekog koga znam samo dušom. Slušam, bez da postavljam pitanja. Dajem, a ne očekujem da mi se da. Odgovorim na poziv, iako sam možda i sebi tad teška. Savjetujem, svjesna da možda griješim. Volim, jer drugačije ne umijem. Idem glavom kroz sve zidove, tvrdoglavo. Neki bi rekli da sam borac, hrabra, ali ne.. kukavica sam koja ne smije da uradi neke stvari koje zamisli.. pa stisne zube, šuti i čeka da se sve završi. Čeka da prođe oluja, grmljavine i sijevanje, pa tek onda da izađe ispod stola, gdje se sama sakrila. Bježim od sebe same, pomažući drugima, pa onda kažu osjećaš nešto čim pomažeš.. Osjećam ja, ono što normalan čovjek osjeti.. Potrebu da je potreban drugima.. Voli i pruža, kad zna da se toj osobi ne pruža.. Možda i ja tako polako blijedim, jer nikad ne tražim pomoć.. Odbijam je. Zašto bih tegobila druge, kad imaju svojih problema. I prolazim tako pored ljudi, ispijam kafe, smijem se i uživam, jer se bojim pitanja: " Kako si ti? Ima li problema?". Kad bih počela ne bi stala, a skuplja se tako. Slušaš ljubavnu priču ovog, ljubavnu priču onog i pogodi me to nekako.. Oni se vole, a ja valjda kao da nosim čizme skitalice i da me je teško voljeti. Ja imam poruke. Imam lik u glavi. Imam igračku, ali fali jedno. Osmijeh. Samo da to vidim. Ništa drugo ne treba. Kako ja to da objasnim. Da sam kao balon. Puna, a prazna. Ja nikad neću vidjeti te oči i taj  osmijeh. Ja nikada neću osjetiti miris parfema na njegovoj koži, iako je na mojoj Minnie, koju sam poštom dobila od njega. Ja ne znam kako on zvuči kada priča. Ja ne znam kako on diše. Ja ne znam njegov pokret. Ma ništa. Samo imam slike i video kako svira klavir. Kad sam tužna, pustim video i gledam. Iznova i iznova. Sve dok mi ne bude bolje. A šta će biti kada i to ne bude imalo efekta? Bojim se zaspati sa Minnie, izgubio bi se trag parfema. Izgubila bih se ja u svemu tome, kao da već nisam. Izgubila sam se u subotu, kada sam trkom iz kreveta otišla po dostavu. Veliku plavu kesu. Minnie i puna košara čokolada. Drhtala sam kao nikad do sad. Jedva sam uspjela i otvoriti. Jedva da sam se skupila poslije toga. "Medo moj mali." Volim ja to.  Ali, eto.. Pola me nema. Kako ja nekom da objasnim da me neko i samo porukama dirnuo u srce? Kako ja da objasnim nekom da bih ja njemu bila vjerna i do kraja života, makar ga nikad ne vidjela, sve dok imam lijepe riječi od njega? Kako? Što na spomen, neke djevojke, što je samo sjedila pored njega, ja dobijem osip. Najbolje je šutiti i praviti se budala. Ni ovih dana ne ličim na sebe. Samoj sam sebi teška. Nemam nešto ni volje. Sama između četiri zida. Gdje mi je volja? Snaga? Iskren osmijeh? U zadnje vrijeme mi je sve forsirano. S dalekim gradom je svaki dan sve teže.. Emocije samo rastu, a ja se samo snižavam. Ljubav me pokreće, a nje nema..


Stariji postovi