21.01.2017.

What did I do without you here ? How did I breathe when you're my air? If I had a time machine I would never go back, go back to the day before I met you.

Mrzim dane bez telefona. Jedva da uspijem zgrabiti ipad ili laptop.
Danas sam kasno ustala, s obzirom da sam sinoć više gledala Uvod u anatomiju i ostale serije, nego učila. Prije kolokvija moje Srce mi je poželjelo sreću i tad smo se posljednji put čuli. Glupi telefon. Dolaskom na fakultet, dočekalo me moje jedino Sunce, lijepo i toplo. Toliko sam je poželjela. Ušle smo u veliki hodnik.
- Što si tužna? Šta je bilo? - Ma malo mi oči suze od hladnoće. Mogu li nešto da te pitam?
- Možeš,naravno.
- Je li ti nekad, kada odeš od svog, imaš osjećaj kao da ste prekinuli, da te toliko boli, da ne možeš da dišeš?
- Da..
- Eh, to se meni desilo sinoć. Kao budala sam išla kući s očima punih suza i evo ti s istim tim suzama pričam o tome.
- Dovoljno je da ti kažem da sijaš. I znaš šta mi je čudno?
- Šta?
- Svaki put kad mi pričaš koliko ti je lijepo bilo, meni se onaj javi.
Nasmijala sam se i bez razmišljanja rekla:
- Ma ne zanima me.. Nek ne pita više za mene.
- Znam ja to sve, sestro, ali..
Odmahnula je glavom.
- Ništa ali.. ništa ne znaš i kuliraš svaki put kad pita za mene.
Nije me ni zanimao tako da nisam ni nastavljala razgovor o tome, već sam počela ispitivati o kolokviju. Kao da prvi put idem na ovaj kolokvij, koji sam prošle godine od šale prošla. Postavljala sam pitanja o kolokviju, jer sam imala osjećaj da mi se želudac prevrće, a da je prostor sve manji. Bile smo nakratko zajedno, jer je i ona imala parcijalu u isto vrijeme kad i ja kolokvij, no, moja je asistentica kasnila. Skupila se grupica nas ponovaca, i pričali smo o svemu i svačemu. Kada je asistentica došla, popeli smo se na sprat i čekali ispred kabineta. Tako su mi počeli dolaziti jedan po jedan ponovac i govorili koliko im je žao što nisam na drugoj godini, jer sam jedna od onih pametnih ljudi, a ja sam u njih samo gledala s očima punih suza i govorila da sve znam, da sam sama sebi kriva. Pomislila sam, zar pametna osoba dođe na fakultet i pola sata prije kolokvija uči pola stvari koje ne zna? Ne bih rekla. Sva sreća pa brzo pamtim, samo što mi je mrsko uzeti knjigu.
Sinoć smo pričali o njegovom fakultetu, oko toga koliko je nervozan kad dođe vrijeme ispita i kako ne voli da nešto nije kako je on zacrtao. Počela sam da razmišljam: " Gdje je nestao taj moj dio?.. Gdje je nestala ta moja volja i ambicija?.. " Kako sam sebi mogla da dozvolim nešto takvo. Drugi ljudi su vjerovali u mene. Gdje sam se ja izgubila? Želim da budem bolja i zbog sebe i zbog njega...
I tako, svi se naredaju ispred vrata, a ja sam se uspaničila i želim zadnja. No, smanjujem svoju paniku i nervozu i stvaram neku grupicu koja treba da uđe, pošto nas ulazi po četvero. I tako ovih četvero prvih izlazi nakon petnaest minuta i svi prošli. Meni drago. Sjedam druga. I počela je postavljat neka lagana pitanja, pa je prešla na teža. Već me uhvati tamo gdje sam klimava, jer sam to samo pročitala. Nemam pojma o čemu pričam, ali nekako tačno odgovaram. I tako svi prolazimo. Ja onako vesela, jedva čekam samo da dođem kući i da mu kažem da sam prošla kolokvij. Čekamo ispred treću,zadnju grupu ponovaca koji izlaze isto nakon petnaest minuta. Govore kako ih ništa nije pitala, nego su se zezali. Mogu reći da mi je bilo malo krivo, ali i drago zbog njih. Bar smo svi tu sretni i zadovoljni, zar to nije bitno? Fakultetska kafa je trajala nekih sat vremena, pa smo ja i Zvjerka otišle jest, pa smo hodale po gradu i cijelom Šopingu. Baš se razvuklo. A meni u glavi samo jedno. On. Pominjala sam ga svakih deset minuta i proklinjala dan kad mi se pokvario mobitel. Pogledam na sat pola osam, i ludim, jer se već osam sati nisam čula s njim. Žurim kući. Na viberu me čekalo šest poruka. Čestitao mi je na položenom kolokviju. Nije fer. Ja sam htjela da mu kažem. Ono svoje Sunce ću da razbijem, što je rekla svom momku da traži muštuluk od njega. Ali, srce mi je bilo veliko kao Amerika, a toplo kao Afrika. Rekao je da se zabrinuo za mene, što me nema. Pa, može li bolje?

Tko zna šta jutro donosi? Možda nas i noć promijeni? Ne želim da znam, mislim o tome, jer dovoljno mi je da je tu pored mene i da ne želim da ode. Idemo istim pravcem. Vratio mi je život u ruke. Nitko nije učinio da se osjećam ovako. Lebdim na oblacima, hodam po mjesecu. Pričam sama sa sobom i smijem se čak i kad nikog nema u blizini. Promijenio mi je život i osjećanja samo jednim dodirom. S njim vrijeme tako brzo prođe, a kad ga nema sve je kao vijek. I dovoljno mi je samo da ga neko spomene da se ja zacrvenim i nasmijem. I opet sam ga željna. Svaki put je ta želja sve veća i veća.


Stariji postovi